Može čovjek da ode sa Balkana, ali Balkan se uvjek gnijezdi u čovjeku. Ostanu neki zamišljeni pogledi, neki sakriveni korjeni i rečenice koje se gube u sjećanju. Ostanu i pokažu se nekada tek kasno uveče ili u ovih sedam znakova.
- Može svašta da bude kuća, ali samo jedno je dom. To je jasno kao dan. Možeš da živiš u jednom, drugom, trećem gradu ali dom je uvjek mjesto sa kojeg si potekao, sa kojeg vučeš korjene, gdje te i dalje čekaju da se vratiš ili kojem ti čekaš da se vratiš. Sve drugo su okolnosti i priče.
- Frankfurt, Cirih, Minhen, Beč… Nije bitno gdje živiš, bitno je kako se osjećaš. Bitno je da tvoje srce uvjek zna za šta kuca.
- Srce ti zadrhti kada zamiriše hrana iz rodnog kraja. Super su pljeskavice, teška peciva i brze kafe. Miris pršuta, ajvara, domaće kafe i sarmi je ljepši nego što mirišu i evri i dolari i sve valute ovog svijeta. Miris rodnog kraja je neprocjenjiv.
- Drago ti je kad čuješ nekog svog. Možeš da pobjesniš, može da ti padne mrak na oči ali drago ti je kad čuješ svoj jezik u nekom ćošku kafića ili u prevozu. Nekako osjećaš da je i dio tebe tu i da nisi sam.
- Tradicija. Ljudi nekada ne znaju šta imaju dok ih život ne odvede daleko od toga. Ne možeš da sakriješ koliko ti je bitno da i dalje poštuješ sve ono što je značilo tvojoj porodici. I dok se neki stide svojih korijena, ti se svojih ponosiš. To si ti.
- Zauvijek ćeš imati osjećaj u grudima kada se preko aerodromskog razglasa čuje “poštovani putnici, slijećemo” i vidiš svoj rodni grad.
- Ponos. Ponos koji se cakli u očima jer pamtiš. Sve može da se promieni osim toga da pamtiš. Pamtiš ko si, šta si i odakle si. Ponekad prepoznaš u gomili ljudi koja juri da ne zna odakle je krenula. Ima nečega u tim ljudima sa Balkana koji je toliko puta rušen i obnavljan što im ne da da zaborave. I to nije slabost, to je najveća snaga.
